ti umiruješ moje oluje,
dodiruješ davno zaboravljene snove,
budiš odavno zaspalu ljepotu...
tvoje ruke su pružene meni,
u tamu, u samoću...
kao poziv na vječnost.
vječnost nas...
oči tvoje smiješe se
sunčanim sjajem visina.
ti vjeruješ...
vjeruješ u moju dušu,
u moju ljepotu.
miluješ slomljeno, izranjeno biće
koje je zaboravilo voljeti,
koje je zaboravilo nadati se.
ti voliš
ovo jadno, izgubljeno
dijete suza.
ti me voliš...
hvala ti...
xxx
Došao sam…
Došao sam da ti kažem bez bijesa i boli,
došao sam očiju praznih, suhih, ne plaču više,
došao sam mirno, i bijes nekada prođe,
došao sam pred tebe, pred tobom ponovno stojim.
Došao sam da kliknem da ne vjerujem ti više,
da tvoj pogled što ulijeva nadu silnu vidjeti ne želim,
u tvoje riječi pune ohrabrenja ne pouzdajem se,
tvoj smijeh pun skrivene ironije ne drži me,
tvoja nagovaranja ne tiču me se, ne diraju me ,
jer znam da ona vrijednost nemaju više.
Došao sam da ti kažem da nadu u nas više ne gajim,
došao sam da to ti kažem bez bijesa i boli,
da kažem ti da ne peku me više ni suze tvoje lažne,
ni očaj tvoj glumljeni dok prema vratima kročim.
Odlazim sada, korak mi je lak,
nade više nema,
no zašto ljubav i dalje me stišće kad vidio sam
lice to tvoje iza te divne koprene,
zašto i dalje te volim dok putujem kući,
dok hodim korakom lakim?
Son of Euterpa
nemojte gledati moje suze!
ne, nemojte gledati u moje oči!
nećete pronaći radosti u njima!
ne, u mojoj duši nema ljubavi,
nema sreće...
ja sam prazna...
nemojte gledati u moju dušu!
samo sam ruševina!
jadna ruševina…
ja sam prazna…
i tako sama!
ne želim vašu utjehu,
ne želim vaše poglede!
znam da me nećete voljeti!
znam da ćete razbiti
i ono malo što imam,
da ćete sve pretvoriti u bezvrijedno!
znam da ćete me slomiti!
XXX
Zar Me ne prepoznaješ, draga Moja,
zar Me ne prepoznaješ?
To sam Ja, tvoje ja,
kojega zoveš Ti,
zato da bi Mu pjesme pjevala!
Zar Me ne prepoznaješ -
taj stranac je tvoje ja,
taj stranac sam Ja...
Voli Me zbog onoga što ti jesam,
zbog onoga što Mi jesi,
kad si sa Mnom...
Vesna Krmpotić
Staza duga pred bićem mojim pruža se,
staza duga, krivudava, što u magli se gubi,
što u magli, u daljini iz pogleda nestaje…
Što je to čiji sjaj me do konca staze te vuče silno,
što li je to što tako neodoljivo u trk me tjera?
Hitrim korakom sada ja hitam, letim,
dugim ja krokom stazu nemilosrdno gazim krivudavu,
u nepoznato idem sad, ka nepoznatom svjetlu, bjelini neviđenoj.
Korak, pa korak, pa korak još brži,
tijelo mi gori, snaga meni strana u srcu mi se rađa.
Korak, pa korak, pa korak trčeći,
prema magli jurim, prema nadi sjajnoj što tamo čeka me.
Korak, pa korak, pa korak još koji,
smiješak do lica mog put je našao, duša mi se radosti.
Korak, pa korak, pa korak sve kraći,
koliko stazom ovom biće moje kročiti dugo mora?
Koliko snage treba biću ovom što nadu i dalje ne gubi?
Korak, pa korak, pa stajem na tren, udišem,
dišem, snagu skupljam, svjetlosti divim se i sada.
Korak, pa korak, pa korak prema tlu,
Zemlja zagrlila me, tijelo obujmila, svjetlo sja u daljini,
oko moje prati ga, tijelo moje mirno stoji.
Staza duga pred bićem mojim pruža se,
staza duga, krivudava, što u magli se gubi,
što u magli, u daljini iz pogleda nestaje…
Još uvijek…
Son of Euterpa
uzdahe tihe krade mi daljina.
uzdahe sunca što uranja u oazu tame,
krvareći sjajem.
plaho je srce visina…
noć samo san je sunca i molitva za novo svanuće.
xxx
sunce je bljesnulo pred mojim očima, očima lutalice...
u vječnom traganju
vedrinu neba zaklanjaju oblaci
unutarnjeg nemira i tjeskobe.
u najdubljim dubinama svijesti
otimljem sebe sjenama.
tako nestvarno djeluje jutro proljetno
što šeće zagonetnim zrakom
svijetlih ulica,
pustih ulica...
gdje je život?
izgubljeni snovi i prolazna vremena
pjevaju odu umirućem anđelu ljubavi.
zaboravljeni svijet ponire u plamteće more
nestalnosti, nepostojanosti...
gdje je život? gdje je osmijeh? gdje ljubav?
želim sunce... želim anđela...
pobijediti tamu... snom o ljubavi, o sreći...
xxx
